* * * * *

srijeda, 14. listopada 2015.

DARK DANCE


DARK DANCE U ZMAJEVOM GNIJEZDU

Priča o mom osobnom dark danceu počinje kada sam još kao osnovnoškolac krajem sedamdesetih prvi puta pogledao film „U zmajevom gnijezdu“.
- Morate vidjeti kako se Bruce Lee šora! - rekao nam je Kizo toga dana i bilo je to dovoljno da se sa škvadrom iz ulice zaputim sa Peščenice u kino na drugom kraju grada, što je sa obzirom na moje tadašnje godine bila prava mala avantura. Još danas se dobro sjećam nabrijanih ninđa cigića ispred kina. Nacrtanog plakata za film uglavljenog u velikom staklenom panou na ulazu. Prve scene u kojoj se Bruce Lee pojavio na kino platnu i zauvijek promijenio moje djetinjstvo.
Nije prošlo ni tjedan dana, a čitav zid moje sobe je bio oblijepljen njegovim posterima. Upisao sam se u školu Kung Fua, u željezari kupio komad lanca, napravio nunčake i njima vrtio po sobi. Moji roditelji su živjeli u strahu da nunčake i moji ostali kung fu rekviziti ne završe u televizoru ili prozoru, ali nisam si mogao pomoći jer su me borilačke vještine totalno zaludile. Kako je zaštitni znak Bruce Leeja u filmovima bio njegov crni kimono, počeo sam se i ja oblačiti u crno.
Kakav je samo kaos u mojoj dječjoj glavi nastao kada sam saznao da je moj savršeni uzor bio đanki, da je taj najjači čovjek na svijetu kojem nitko ništa ne može umro mlad i to u krevetu nakon provedene noći sa ljubavnicom. I dalje sam obožavao njegove filmove i proučavao njegove knjige o borilačkim vještinama, ali počeo sam ga promatrati iz neke druge perspektive. Besmrtnost je zamijenila prolaznost i kada je krv isprala zemlju sa kostiju ostalo je samo crno sjeme.
Sa vremenom Bruce Lee je nestao sa zida moje sobe, a zamijenili su ga Pink Floyd, The Who, Beatlesi, Stonesi, Hendrix i Zeppelini. Došlo je vrijeme hašomanijade i tako sam iz svoje crne odjeće uskočio u traperice isprane u varikini, ali samo nakratko, jer je jedan događaj opet izbrisao boje sa moje odjeće.
Jednog dana sam ušao u prodavaonicu gramofonskih ploča u prolazu kod nebodera na Trgu Republike i zagledao se u omot ploče na kojoj je pisalo MORRISON HOTEL - HARD ROCK CAFE. Zamolio sam prodavačicu da mi je pokaže i tako dok sam kao privučen nekom magijom gledao u sliku na omotu, neki stari dugokosi frik koji je stajao na pultu pored mene me pogledao ispod oka napušenim pogledom, nasmiješio se i samo mi rekao: - Kupi to mali nećeš požaliti!
Još isti dan Doorsi su se prvi puta zavrtili na mome gramofonu i ja sam sav mladenački bunt koji sam tada osjećao pronašao u njihovoj muzici. Nikada se nisam vidio među onima koji su petkom u Centru zagrljeni plesali k'o da su na Woodstocku. Jebeš peace and love parole, mislio sam tada. Ja sam želio kroz zid, ne mantrati ispred njega, a Jim Morrison je radio baš to.
U to vrijeme bez interneta je bilo malo dostupnih fotografija stranih bendova i najčešće su se po časopisima upotrebljavale jedne te iste slike. Na fotografijama Doorsa Morrison je najčešće bio ili gol do pasa ili je bio obučen u crno, pa kad se tome doda da sam tada kupio ploču "Absolutely live" te vidio na omotu Morrisona u crnoj košulji i kožnim hlačama sa otkačenim remenom, bilo je to i više nego dovoljno da se vratim u stari film.
Osim muzike Doorsi su me opčinili i svojim tekstovima. Našao sam knjigu sa notnim zapisima svih njihovih objavljenih pjesama, iz nje sam prepisao sve tekstove u jednu bilježnicu i zamolio gospođu kod koje sam išao na instrukcije njemačkog, a koja je bila i umirovljena učiteljica engleskog, da mi ih prevede. U kakvu sam samo nepriliku uvalio tu staru gospođu, jer ja sam bio još dijete, a Morrisonovi stihovi su bili mračni, prepuni erotike. Gutao sam te tekstove kao papa bibliju.
Sve vezano za Doorse mi je izgledalo savršeno do onoga trenutka kada sam u rock enciklopediji pročitao njihovu biografiju i u njoj otkrio da je Jim Morrison tada već desetak godina bio mrtav. Koliko su mi roditelji bili sretni što više ne vrtim nunčakama po stanu, toliko su opet živjeli u strahu da ne zapalim stan, jer sam na zidu napravio malo drveno postolje, iznad kojeg je bila Morrisonova slika, na kojem sam ponekad palio svijeće. Kad sad malo bolje razmislim što mi je u to vrijeme sve bilo polijepljeno po zidu, soba mi je izgledala k'o stranica u večernjaku sa smrtovnicama. Morrison, Brian Jones, Bob Marley, Lennon. Sve mrtvac do mrtvaca. Jedino su Jimmy Page i Syd Barrett bili živi, al' kako je Page bio sotonista, a Barrett doslovno prolupao od tripova i oni su već bili jednim velikim dijelom na drugoj strani..
„Geht in die Knie und klatscht in die Hände, beweg deine Hüften und tanz den Mussolini, tanz den Mussolini, tanz den Mussolini...“ - zarežao je nervozni glas iz zvučnika u Centru. Luđački ritam grupe DAF zatutnjao je mrakom i zaledio usnule dugokose hašišare. Emil Matešić se u svojim uskim crnim hlačama i širokoj bijeloj košulji poput podivljalog zloduha razletio među njima, te ih pritom razmaknuo svojim plesom na sve strane. Nije to bilo neko nekontrolirano punkersko divljanje. Njegovi energični i odrješiti pokreti su u ritmički svršenom skladu naglašavali svaki takt pjesme, a grč na licu i njegova visina su svemu tome davali još neku dodatnu androidnu dimenziju. Zdenko Franjić je uobičajeno stajao sa strane kao da nadgleda čitavu tu situaciju, sa Treskom koji je onako krupniji od njega izgledao kao da mu je tjelohranitelj. Emil, kojega smo po toj pjesmi Veljo i ja prozvali DAF, nam je sa svojim plesom izgledao toliko otkačeno, da smo mu se nakon nekog vremena i mi pridružili, a u tim krugovima također su zaplesali Rujana i Tomica. Malo pomalo u mraku Centra stvaralo se nešto što će godinu dvije kasnije, nakon zatvaranja Centra zbog preuređenja (što je ujedno bio i početak kraja Centra kakvog smo mi voljeli), Tomica, Emil i Zdena pretvoriti u Dark Dance slušaonice u Jabuci.
Tih ranih osamdesetih su se u Poletu i Džuboksu pojavili tekstovi o nekim stranim bendovima čije se ploče nisu mogle naći u Jugotonu i Suzy, pa čak ni i u Trstu. Zdena je sve te tekstove studiozno proučavao, te odlazio u malo mjesto Gorice, na talijansko slovenskoj granici, kupovao je tamo ploče od bendova koji su mu se činili zanimljivi i donosio ih u Zagreb. Nije trebalo puno da na tu novu muziku navuče i ostale. I onda tako, jednog lijepog proljetnog dana 1984-e godine, Emil je sa Moljcem sve ploče koje su on i Zdena skupili biciklima odfurao u Jabuku, gdje je sa Tomicom i Borisom Pirkićem dogovorio da će jednom tjedno raditi slušaonice alternativne muzike koje će se zvati Dark Dance. Toga dana Frenki i Bela su uselili u klub i po prvi puta zajedno zaplesali u mraku.
Mene su u to vrijeme Dee Dee, Robi, Bino i Boro navukli na punk. Brijao sam sa njima po Mažurancu i oko kaveza, nosio punkersku kožnu jaknu i hlače sa rajfršlusima, ali nisam se doživljavao, a ni deklarirao kao punker. Tada mi je omiljena grupa bila Bauhaus.
Moja zaluđenost muzikom Bauhausa je počela kada sam u Džuboksu pročitao recenziju njihovog koncerta koja je završavala riječima "te noći, grad je spavao mirnije, jer rock je mrtav". Taj me tekst toliko zaintrigirao da sam prvom prilikom vani kupio njihove ploče, koje su me totalno oduševile. Ništa ni približno slično njima do tada nisam čuo. Pogledao sam i film "Hunger" u kojem u uvodnoj špici Bauhaus izvode pjesmu „Bela Lugosi's Dead“. Ako je Morrison na pozornici izgledao kao da pleše između života i smrti, Peter Murphy pjevač Bauhausa je izgledao kao da je već mrtav. Kao vampir. Uz Bauhause sam preko ploče „Party“ zabrijao i na Iggyja. Pa sam onda otkrio njegove Stoogese, pa MC5. Kolekcija ploča od Dee Deejevog i mog tadašnjeg poslodavca Antea, kod kojega smo izrađivali beđeve, bila mi je nepresušan izvor u otkrivanju nove muzike, a u toj misiji mi je pomogao i Ante Čikara, novinar Poleta, te kasnije sa Dragašem osnivač etikete „Search&Enjoy“. On mi je posudio gomilu albuma i maksi singlova. Još uvijek se sjećam uredno posloženih ploča u njegovoj sobi, od kojih većina nije nikad bila in blizu objavljivanja u Jugi. 
Dok sam odlazio u vojsku u Zagrebu su postojali šminkeri, hašomani, punkeri i neka alternativna scena u stvaranju koja se još tada nije nešto puno vizualno razlikovala od klasičnih Azrinih fanova (kožnjaci, traperice, tenicice, karirane košulje i sl.), a dok sam se vratio promijene su bile i više nego očite. Veljo me dočekao na željezničkoj stanici u dugom crnom baloneru. Ošišao je svoju dugu kosu , obojao je u crno i zalizao gelom.
- Ajmo kume do tebe ostaviti stvari, pa idemo u grad. - rekao mi je sa svojim karakterističnim osmjehom na licu.
- Jebote kume. Šta ti je to sa obrvama? - upitao sam ga, jer sam primijetio da mu je umjesto obrve iznad desnog oka nacrtana duga crna crta.
- Bilo mi je dosadno pa sam jednu obrijao.
- I? Kuda ćemo onda danas? - zanimalo me.
- Na dark dance. - kratko je odgovorio.

Još isto veće smo se preko Tuškanca zaputili prema Jabuci. A kad smo stigli i ušli unutra, mrak, doslovno. Joy Division su tromo lomili iz zvučnika. Bljeskovi razlomljenih pokreta i nemir koji se duboko u utrobi pretvara u užitak. Pozdravio sam Zdenu koji je sjedio u DJ kućici i Emila koji je pored njega stajao za pultom i namještao iglu na ploču. Na vratima toga njihovog malog privatnog zdanja kao dark dance kraljica je stajala Rujana sa Andrejem i nekim ljudima koje nisam znao. Crni ruž na vratu putnika, čipka i tamna tanka linija. Razmrvljena pri dnu plesnog podija.
U prostoru ispred šanka je uobičajeno bilo najviše ljudi. Vera, Tomi, Božo i Krešo sa svojom ekipom bivših punkera i punkerica koji su evoluirali poput punk bendova koje su slušali u dark goth pravcu. Dražen sa Ernom. Jura sa Editom. Andrea. Irma. Bebe sa kožnom šiltericom. Mirjana isfurana kao Blondie. Jelena i Goga. Herma, veliki i mali. Tolići, mlađi i stariji. Španci kao neutralni promatrači i Packe, uglavljen između prostorije sa šankom i plesnog podija. Veljo i ja smo se smjestili na sam šank, a ubrzo su nam se pridružili Moljac, Duda, Žile i Sini. Sa šanka su me odlijepili tek prvi taktovi pjesme „Bela Lugosi's Dead“.
Kako je samo ta stvar dobro zvučala nafrljena preko velikih zvučnika. Bas linija koja kao da svojom jednostavnošću budi usnule ušlagirane anđele, nezemaljski zvuk gitare koji ih pretvara u demone i glas koji ih uz jecaj priziva u noćni lov na smrtnike. Nakon Bauhausa Emil je pustio Frenkija od grupe Suicide. „Frankie Teardrop“ je pjesma o šljakeru koji odlazi pakao, nakon što je u napadu ludila ubio ženu, dijete i na kraju sebe. Psihotična muzika, uznemirujući krikovi Alana Vege koji lede krv u žilama. Totalni kaos. Te dvije pjesme su najčešće puštane jedna za drugom i meni je tih petnaestak minuta savršenog ludila predstavljao neki zaštitni znak Dark Dance slušaonica. Gdje sam završio tu večer poslije Jabuke ne znam, ali kako mi je to bio prvi pravi izlazak nakon 400 smb dana u Beogradu, sigurno je da nisam završio doma.
Kao u crtanom filmu u kojem Gustav čitav svoj svijet oboji u crno, dok sam bio u vojsci dark se iz Jabuke proširio i na druge klubove, te se paralelno sa time dio zagrebačke alternativne scene kanalizirao u novu supkulturu, darkere. Istina da je u nekim klubovima poput Lapa i Kseta bilo sličnih programa i prije Jabuke, ali smatra se da je ipak Jabuka svojim nekompromisnim odabirom muzike koja se puštala na Dark Dance slušaonama i svojim dark imageom direktno inicirala pojavu darkera.
No širenje te nove dark scene iznjedrio je i jednu novu vrstu darkera. Našli su se tu svi oni koji su bili u fazi svoga odrastanja u kojoj su u nedostatku vlastite kreativnosti imali potrebu da se odrede kao dio nečega, pa kako im se tada činilo moderno i otkačeno biti darker, odlučili su da će biti darkeri. Oni su sve što nije hard rock, disko ili punk, strpali u dark. Skakutali su u crnini okolo po klubovima na sve i svašta, pa čak su i Bouwijev „Let's Dance“ doživljavali kao dark dance. Zbog njih mi je ta čitava nova dark scena odjednom počela izgledati kao neka pomodna igrarija i glumatanje.
Meni nikad nije bilo jasno zašto ljudi imaju potrebu da budu dio nečega, umjesto da teže tome da budu jedinstveni i svoji. Uvijek sam pokušavao izbjeći stavljanje sebe u neki kolektivni okvir, pa tako sama pomisao da me se etiketira kao darkera, a jednostavno sam tada tako izgledao, mi je bila odbojna. Možda to iz današnje perspektive izgleda blesavo i djetinjasto, ali tada, sa nekih dvadesetak godina, bilo mi je savršeno jasno da moram napraviti odmak od svega toga. Ideja kakav pomak došla mi je nakon što sam naletio na jednu fotografiju Johna Lydona (Rottena) u kričavo šarenoj vesti. To je bilo to.
Otišao sam u Namu i kupio gotovo fluorescentno zelenu vunu, pa jednu kričavo crvenu. Nakon toga sam zamolio majku da mi od toga isplete dvije veste. Kako je ona imala u jednoj vrećici razne ostatke vuna koje su joj se skupile kroz godine, rekao sam joj da mi od tih ostatka isplete još jednu i to tako da sve te razne boje isplete bez ikakvog reda i logike, dakle kako joj koji komad vune padne pod ruku. Ubrzo su sve tri veste bile gotove i izgledale su zbilja jedinstveno. U međuvremenu sam kupio još par šarenih košulja, u Vlaškoj sam si dao napraviti ljubičasti sako, a kupio sam i neku roza tkaninu koju sam izrezao na dva komada i spojio u nešto kao majicu. Boje su prštale na sve strane. Jest da sam tako obučen izgledao k'o neki budalaš, al' ja sam se u tome osjećao dobro, a to mi je jedino bilo važno. I tako me držao taj film nekih par godina, sve dok priča o darkerima nije splasnula, a početak kraja je bio kad je 88-e u medijima lansirana izmišljena priča o crnoj ruži i o darkerima samoubojicama.


Priča je bila stvarno bizarna. Pojavili su se po novinama tekstovi da u Zagrebu egzistira sekta „Crna ruža“ iza koje kao stoji tada širem krugu ljudi relativno nepoznat putopisac Željko Malnar, te da su pripadnici te sekte darkeri koji tulumare po grobljima, prizivaju sotonu i nakon toga (kao u onoj poznatoj od Janis Joplin „mlad leš, lijep leš“) skaču kroz prozore i sijeku vene. I ne samo to. Pričalo se da one koji izgube hrabrost da se ubiju kad im je to određeno, ostali love okolo i primoravaju ih da to naprave. Darkerima je na neki način godilo što su se odjednom našli u fokusu javnosti, ali onda su se roditelji koji su pročitali sve te pizdarije po novinama usrali za svoju djecu pa su ih doveli u red, te je tako sva ta furka sa darkerima polako počela prolaziti.
Emil je u tim kasnim osamdesetima već zapalio u Paris. Nakon što se dugo za njega nije čulo već smo mislili da ga je pojeo mrak, a onda se na iznenađenje mnogih pojavio u spotu za pjesmu „Je T'aime Mélancolie“ poznate francuske pjevačice Mylène Farmer. Jest da je u spotu dobio od nje po, da ne kažem čemu, al' je ipak to bila dobra odskočna daska za njegovu daljnju uspješnu karijeru. Zdena je isfurao svoju etiketu Slušaj Najglasnije i tako ušao u underground legendu. Zanimljivo je da se njegov udio u stvaranju dark scene danas nigdje ne spominje. Tomica je dugo vodio Jabuku, jedno vrijeme je bio menadžer Majki, a danas je menadžer Severine. Rujana je danas poznata spisateljica. Udala se za Andreja i za nju kao da godine ne postoje. Još uvijek izgleda kao dark dance kraljica. Tomi je još u osamdesetima oformio najpoznatiji zagrebački gothic bend Phantasmagoriju, u kojem sam i ja kratko svirao 1994-te godine. Tu i tamo još odsviraju po koji koncert, ali Tomi je sada nekako bliže svojoj Eksodus punk fazi. Božo Pezelj je zabrijao na fotografiju. Nedavno je izdao genijalnu knjigu sa svojim fotografijama Zrinjevca. Krešo Čulić je krenuo putem novinarstva, a Dražen Muljević politike. Željko Malnar je postao predsjednik naše male Republike Peščenice, a onda je u srpnju 2013-te otišao u službeni posjet Titu i nikada se više nije vratio. Tresk je još uvijek Tresk. Moljac je još uvijek Moljac. Velji je odavno ponovno narasla obrva.
A ja još uvijek gledam filmove Bruce Leeja, slušam Doorse, Bauhause i nosim svoje stare kožne hlače. I sada mi je sva odjeća više-manje crna, al mi je kosa bijele boje. Jebi ga. Nikad od mene darker.


HVALA EMILU, MOLJCU I DRAŽENU NA FOTOGRAFIJAMA, IGORU MIHOVILOVIĆU NA STRANICI IZ ČASOPISA "TOP"  I RUJANI

STRAŽARNI LOPOV 2015



Broj komentara: 7:

Anonimno kaže...

Lijepo se prisjetiti mladosti..... :) :)

Džo

Ivan Bonic kaže...

I ja sam tamo proveo mladost. Počevši od 1986. Odvela me ekipa iz razreda. Tada nas je bilo dosta iz Tesle u Jabuci i socijalizacija je bila neupitna. I danas, ponekad, poslije neke prigodne cuge odemo do Jabuke. Neki i češće. A glazbu i dalje slušamo istu. Kao da je vrijeme stalo. Tu su i Marte. Samo Marte... I na posao i u šetnju... Imam jedan model i za svadbe.

Kruno kaže...

ja sam u jabuku krenuo ako se ne varam u drugom srednje, taman sam ulovio slušaonicu četvrtkom pred kraj i bio sam očaran, muzika, atmosfera, to je bilo ono što sam htio. nije bilo bitno kako se zove, samo sam znao da tu spadam. onda je četvrtak ukinut i ostao je petak, nije bilo loše ali što se muzike tiče zapravo si cijelo veče čekao onih nekoliko stvari koje su uvijek bile iste, a ostatak dosadan.
i ubrzo je krenulo ono što si dobro opisao, postalo je moderno. svi su odjednom bili darkeri, oblačili se u WGW-u i slušali Depeche Mode.
došlo je vrijeme za nabavit novu odjeću i krenut dalje, muzika je još uvijek tu...

farabut kaže...

Jedan od najboljih napisa o našim darkerima. Bravo!

Goran Polak kaže...

Hvala!

Mladen gašparić kaže...

Svaki četvrtak u Jabuci poseban...

TAXImutant kaže...

Cetvrtkom je bio Party of Confusion i nastao je koju godinu kasnije. Dark Dance je bio srijedom i doslo bi tridesetak ljudi.