* * * * *

četvrtak, 8. ožujka 2012.

ŽIVIO DRUG TITO I SVI OSTALI SVECI



Rođen sam u mračnom dobu komunizma, barem tako danas za to vrijeme govore, zadnjeg dana siječnja, 1966. godine u Zagrebu. Tata je dovezao mamu u Zajčevu bolnicu, a budući da je putem auto nešto štekao, nakon što ju je smjestio u rodilište, otišao je na parkiralište zaviriti ispod haube. Dok je on proučavao svjećice na fičeku, ja sam bez puno razmišljanja iskočio iz maminog trbuha i opijen večernjim smogom zagrebačkih ulica zadrečao na pun mjesec. Kada sam otvorio oči, prvo što sam vidio nije bila ni moja majka, ni doktor, ni lica iza svih onih glasova koje sam čuo oko sebe. Prvo što sam vidio bilo je ozbiljno lice Josipa Broza Tita, koje me gledalo sa uokvirene slike na zidu.
U kontekstu vremena u kojem sam započeo svoj put kroz život, moram priznati da sam imao djetinjstvo kakvo se samo poželjeti može. Bio sam okružen ljubavlju i brigom svojih roditelja i bake, koja je dok je bila živa stanovala sa nama u trosobnom stanu na Pešćenici, u peterokatnicama koje su nazvane limenke. Tata i mama su završili fakultete i imali posao za koji se znali da će ga raditi do penzije, imali smo jedan auto, jedan telefon, jedan crno bijeli televizor ispred kojega bi da slika dobije boju ponekad stavljali prozirnu crvenkastu foliju i kad se sve zbroji i oduzme to nam je tada bilo i više nego dovoljno.
Šezdesete su protutnjale, a da nisu ostavile baš puno toga u meni. Sedamdesete su donijele nemire, ali mene kao dijete to baš i nije dotaklo. Jedno vrijeme sam u dječačkoj naivnosti zamišljao da život nije samo jeftina igračka u skupom šarenom papiru, a onda se sve to rasplinulo kada su me roditelji obukli u plavu kutu, na noge mi obuli crne papuče i strpali me u osnovnu školu. Nisam se ni snašao a već sam stajao u školskoj dvorani sa crvenom maramom i petokrakom na kapi i izgovarao prvu prekršenu zakletvu u svom životu:
 „Danas, kada postajem pionir. Dajem časnu pionirsku riječ: Da ću marljivo učiti i raditi, poštovati roditelje i starije, i biti vjeran i iskren drug, koji drži danu riječ. Da ću voljeti našu samoupravnu domovinu Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju, da ću razvijati bratstvo i jedinstvo i ideje za koje se borio drug Tito. Da ću cijeniti sve ljude svijeta koji žele slobodu i mir!“
U to dječje doba živio sam po načelu „u zdravom tijelu, zdrav duh“. Kao predstavnik škole sam trčao krosove po Maksimiru , a u slobodno vrijeme sam se po čitave dane vozio biciklom po kvartu i igrao nogomet gdje god bi stigao. Osim poni bicikla i kožne lopte mi ništa nije trebalo, pa mi shodno tome nije ništa ni nedostajalo. Ubrzo sam uletio u školsku nogometnu reprezentaciju, a nešto kasnije su me primili u Dinamov podmladak. Meni je ipak bilo najdraže kad je moja ulica igrala protiv susjedne ulice. Publika bi se popela na garaže, a mi bi ganjali loptu po maloj livadi na kojoj je na sredini bio veliki hrast. Utakmica se prekidala svako malo jer je trebalo vaditi loptu iz grmlja koje je bilo svugdje okolo ili kad bi lopta odletila preko garaže pa je trebalo vremena da je netko vrati. Mogao sam postati i jedini plaćeni igrač tih utakmica, jer mi je susjedna ulica htjela platiti da igram za njih, što sam ponosno odbio.
Maksimir mi je bio na par minuta hoda pa sam redovno odlazilo na Dinamove utakmice. Dobivao sam besplatne karte u klubu, ali se najčešće moglo na sjevernu tribinu ući besplatno i ako si imao Dinamovu zastavu, kapu ili šal (mada sam navijao za Dinamo, moram priznati da mi je u to vrijeme omiljeni nogometaš bio Dule Savić iz Zvezde). Sa roditeljima sam išao i na utakmice Cibone. Mama je tada radila u Badelu, pa su joj karte za skoro sve utakmice bile na raspolaganju.

Za razliku od današnjih klinaca koji više manje sve slobodno vrijeme provode ispred raznoraznih ekrana, ja sam kod kuće ispred televizora ostajao samo kad bi bio u kazni. Na televiziji nije ni bilo ništa zanimljivo za djecu. Ujutro školski program, Branko Kockica, jedno vrijeme Smogovci i slične dječje domaće serije, te svaki dan jedan crtani film prije Dnevnika. Jednom godišnje svi bi gledali direktni prijenos Sleta za Titov rođendan, od kojega me jedino zanimalo da li će čestitar sa štafetom zaboraviti riječi čestitke kad se nađe oči u oči sa Maršalom.
Mene nisu trebali Đelo Hadžiselimović i televizija ućiti životu. Dovoljno mi je bilo izaći na ulice Pešćenice. Po kvartu su šetali cigani sa medvjedima, pa kad su mi se gledale životinje hodao bi za njima i gledao kako veliki izgladnjeli smeđi medvjed na lancu skače oko djece. Kad mi je bilo do ekstremnih sportova penjao sam se po drveću oko škole i po granama prelazio sa jednog stabla na drugo. Sve o erotici sam mogao čuti iz prve ruke od roma Muhameda, prijatelja iz razreda koji se do kraja osnovne škole već oženio i napravio nekoliko djece. Ako mi je bilo do akcije „prijateljski“ bi se potukao sa Rumbom koji je bio jedan od najkrupnijih klinaca u razredu ili bi se jednostavno zavukao u rupu ispod tračnica željezničke pruge i slušao kako mi vlak tutnji iznad glave.

U komunističkoj Jugoslaviji ljudi si nisu mogli priuštiti traperice, neke bolje satove, cipele koje nisu imale pačji kljun i slične luksuzne stvari, pa su moji roditelji kao i večina napaćenog puka bili prisiljeni nekoliko puta godišnje odlaziti do Trsta. Tamo bi prošetali Ponte Rossom, gledali bi satove u Darwil-u, kupovali po Standi. Bauljali bi ulicama sa punim vrećicama koječega i pritom se davili sa čokoladama i Brooklyn žvakama. U jednom malom dućanu pored glavne crkve, roditelji su mi svaki puta kupili kutiju malih vojnika koje sam zvao "čovječuljci". Oni su inače bili namjenjeni za izradu maketa, ali meni su služili kao igračke. Nakon što sam malo porastao po Trstu sam tražio bilo kakav časopis na kojem je Bruce Lee na naslovnoj stranici, a dok sam još malo porastao zanimale su me jedino gramofonske ploče.
Budući da je i ostatak naše familije živio teško, u našoj zajedničkoj kući na moru nas se ponekad znalo nagurati čitavo jato. Imali smo tamo samo pet soba, pa je tetak Miro znao provesti noć na luftiću na balkonu. On je pričao da mu je najbolje spavati na svježem zraku, ali mi mu nismo vjerovali jer bi ga preko noći uvijek ispikali komarci. Kad je bilo vrijeme ručku jedva smo se svi stisnuli oko stola, ali to nikome nije smetalo. Svako okupljanje familije je završavalo k'o u Asterixu, sa punim tanjurima i čašama. Jedini je problem bio što je u vrijeme komunizma vino iz dućana bilo luksuz, pa smo ga bili primorani sami raditi. Jednom godišnje bi se okupili u vinogradu u Kašini i prionuli poslu. Svi smo bili uključeni u proizvodnju, tako da smo i mi djeca nosili teške kante sa grožđem ili do iznemoglosti okretali ručku na velikoj preši.
Unatoč siromaštvu i depresiji (čak su kontejneri za smeće služili samo za odlaganje smeča), kad bi se Tito provozao Zagrebom svi bi izašli na ulice i mahali. Zastave bi se zavijorile gradom i kolone radnika i omladinaca bi se slile prema mjestu ukazanja. Pjesma i nacrtani osmjesi na usnama, „živjelo ovo, živjelo ono...“ na transparentima u žuljavim rukama. Jednom sam se ugurao u prvi red pored ceste da vidim tiranina, a on se nije udostojio ni da ustane u autu i prikaže se kroz otvoreni krov. Samo je sjedio k'o pripit i mahao rukom kroz prozor. Ipak, nešto kasnije se pojavio na balkonu Dvorane Vatroslav Lisinski i ja sam konačno uživo vidio lice onoga tko je kad je bio mojih godina maznuo svinjsku glavu sa tavana.
Te iste godine učiteljica nam je u školi ispričala priču o Titovom psu. Propao sam u zemlju od sramote kad sam čuo da se đukela zvala baš onako kako se ja prezivam. Što ga nije nazvao Rex, Floki, Garo, Mile, Hund... nego baš Polak? Jedno vrijeme su me svi zbog toga zezali i tu mi se Tito prvi puta opasno zamjerio.
Kad je Veljo došao u moj razred, postali smo najbolji prijatelji, a tu se negdje i prekida moja „sportska karijera“, te započinje vrijeme pizdarija. Moji roditelji su bili uvjereni da je on pokvario mene, njegovi da sam ja njega, a u stvari pokvarili smo se zajedno i na obostrano zadovoljstvo. U početku nam je omiljena zabava bila porazmještati slike u učionicama. Tako bi se recimo iznad neke Titove parole pojavila slika na kojoj je Tesla, a ispod Tita je bio tekst o tome kako je izumio struju. Kasnije smo otkrili rock muziku i sve što ide uz to i više nije bilo povratka. Prestali smo se šišati, postali smo pravi čudaci i gotovo da se i nismo družili sa ostalima. Bili smo mi dobri sa svima, ali većina ekipe iz škole je brijala po kvartu, a Velju i mene je vukao noćni život izvan granica Pešćenice.

1980. godine veliki vođa je završio u bolnici u Ljubljani. Nakon nekog vremena Slovenci su mu odrezali nogu. Liječnički bilteni su se objavljivali svakog dana, a onda je četvrtog svibnja televizijski program prekinut i nakon što je duže vrijeme na ekranu bila samo prazna stolica, u koju smo svi blenuli kao da će iz televizora nešto izletjeti, pojavio se izbezumljeni televizijski voditelj i priopčio da je drug Tito umro.
Vrijeme je stalo, a mi klinci iz ulice skupili smo se na stubištu moje zgrade i raspravljali o tome da l' će nas sada kad ga više nema napasti Rusi ili Amerikanci.


Kad je prolazio vlak sa Titovim tijelom prema Beogradu čitava škola je kolektivno morala ići kraj pruge na Pešćenici posljednji puta pozdraviti Maršala, koji je u lijesu prekrivenom jugoslavenskom zastavom,  protutnjao šinama u vagonu sa počasnom stražom. Čitava Jugoslavija je plakala i tugovala, ali bit će da je sve to bilo po naputku nekih stranih sila. Za razliku od nas koji smo "živjeli pod njegovom čizmom", svi oni vani su obožavali njegov lik i djelo. U to vrijeme sam sa svojim roditeljima puno putovao i u bilo kojoj državi da smo bili, svi bi nam se klanjali kad bi im rekli od kuda dolazimo. Pružali bi nam ruke i govorili. „Tito, Jugoslavija, Tito Jugoslavija“.

I tako je odjahao Drug Tito na belom konju, tamo odakle se čak ni on vratiti ne može. Ponio je sa sobom sve što je stvorio i ostavio nas smrtnike da se ljubimo još par godina, pa da se nakon toga pobijemo.


- Živio drug Tito i svi ostali sveci. - rekao je Mačak u Lapu, sedam osam godina kasnije.
- Živio! - nazdravili smo svi sa uzdignutim čašama.
_______________________
SLJEDEĆA PRIČA: SANDOKAN

Broj komentara: 19:

bino kaže...

Umro je 4.5. a ne 8.5.... U 3i 15 :)

Goran Polak kaže...

Je, u pravu si. 08.05. je bio sprovod. Ispravio sam... Hvala Bino!

Anonimno kaže...

Sada znam sta je prava stvar sada sam shvatio kako se radi, danas cuj imam strasan zulj, mozda najljepsi u brigadi!
Brcko-Banovici-->to je nasa meta. Samo reci druze Tito gradit cemo sest mjeseci, a ako kaze i Jovanka gradit cemo bez prestanka...

Anonimno kaže...

koje licemjerje - mučno doba komunizma veliš - uspros što su ti roditelji pozavršavali fax (bez pare u džepu, vjerojatno), imali (čitaj-dobili od mučkih komunista) 3-soban stan, sretno i bajkovito djetinstvo i kukaš imali samo jedan auto, samo jedan telefon samo jedan... a kolko bi ih to trebali imat? Pitaš li se ikad a što to danas dobiju mladi roditelji za svoju djecu

Goran Polak kaže...

Eto. Sve si lijepo shvatio, osim moje ironije u tekstu koja je i više nego očita. Ovo je tekst o tome kako smo imali lijepo detinjstvo i kako smo imali sve što nam je trebalo u tom kako nam danas govore oni koji su nas opljačkali „mračnom dobu komunizma“, za razliku od ovoga vremena danas kada većina ljudi nažalost nema ništa...

Anonimno kaže...

I tako svi zajedno pljackaju i antifasisti i fasisti svi su isti...

Goran Polak kaže...

Nismo mi bili ni antifašisti, ni fašisti, a nismo se dijelili ni po nacionalnoj osnovi. Nisam tada čak ni znao tko je od nas hrvat, tko srbin, a tko musliman. Niti me to uopće zanimalo…

Anonimno kaže...

Mozes ti pricati i bacati prasinu u oci glupima i neukima, tvoji tekstovi vrve od antikomunizma, antijugoslovenstva i svega progresivnog sto smo imali u slobodnoj nezavisnoj i uglednoj zajednickoj zemlji, za kojom i danas mnogi tuguju (otvoreno ili u sebi)- a na kojoj su nam zavidjeli i na istoku i na zapadu. Uporedjivati SFRJ sa ovim danasnjim banana-drzavama je naprosto smijesno, da ne upotrijebim tezu rijec.

Ipak, ti si se "rodio u mracno doba komunizma"....hahaha (izmisljotina - komunizam nije nigdje ostvaren; to je bio, jos uvijek jeste I BICE uzviseni cilj ostvarenja jednog humanog a istovrevemeno visoko razvijenog drustva). Zivio si kazes, "pod Titovom cizmom"....hajde, NE SERI. Uzivaj sada pod pravom, NATO-vom cizmom i 100 milijardi $$$ duga na 3-4 milona stanovnika...Trazili ste, gledajte (kao i svi ostali).

Tvoj "David Bowie In memoriam" video, gdje si NAMJERNO izabrao (od svih mogucih... !) BAS njegovu sliku kojom aludira na KUKASTI KRST (dakle, propagira fasizam - "Fa-Fa - Fash, ion...LOL) - sve to jasno govori o tome ko si TI i kome svijetu u stvari pripadas...(znas ti to dobro). Ne posipaj se pepelom po glavi, naknadno.

Pisi o rokenrolu, a politiku ostavi, bar niko nece znati ko si u stvari.

Goran Polak kaže...

To "ko sam ja u stvari" sigurno neće shvatiti ljudi poput tebe koji u svemu iščitavaju mržnju i negativnosti.
Ona slika na kojoj je Bowie da aludira na kukasti križ!?! Nekog zatucanog fašistu tako sigurno i njegovi rašireni prsti na toj fotografiji asociraju na petokrake. Uopće ne vidim poantu u tome da bi netko u posveti Bowiju propagirao fažizam, a sumnjam da je itko u tom mom postu vidio kukasti križ osim tebe (ja sigurno nisam). Čudno da nisi napisao da sam i pjesmu Space Oddity stavio jer asocira na NATO i Heroes jer je napisana u Berlinu.
Bit će da je po tebi i Štulić fašista kad Azra ima pjesmu "Fa Fa Fa"...
Sa druge strane, ne mogu vjerovati da ne možeš iskopati iz glave onaj minimum inteligencije koji je potreban da se shvate ovakvi polupismeni jednostavni tekstovi poput mojih. Al, eto da ti ipak pokušam objasniti...
Ja sam opisao svoje djetinjstvo kao jedno bezbrižno i pozitivno vrijeme u kojem smo živjeli punim plućima i imali sve što nam je bilo potrebno i ne mogu vjerovati da ne vidiš ironiju u tekstu. Ako napišem da nam je bilo "teško" jer smo živjeli u trosobnom stanu i imali "samo jedan" auto, da smo se "tiskali" u kući sa pet soba na moru, da "nije bilo para za vino" pa da smo ga morali sami raditi u svom vinogradu, da je bilo "tako teško" da smo morali šopingirali po Trstu. Što ti tu ne vidiš da sam u stvari napisao da smo u to vrijeme Juge imali veliki stan, vikendicu na moru sa pet soba, vinograd, starci redovnu plaču da mogu par puta godišnje kupovati po Italiji... da u stvari pišem kako smo dobro živjeli???? Pa u današnje vrijeme je to luksuz koji si malo tko može priuštiti.
Ne mogu vjerovati da ne vidiš ironiju kad u tekst namjerno ubacujem izlizane fraze koje upotrebljavaju današnji političari, kao npr. "mračno doba komunizma" ili "život pod Titovom čizmom". Ili kad napišem "da je u vrijeme komunizma vino bilo luksuz pa smo ga morali samo raditi". Ili "unatoč siromaštvu i depresiji - čak su i kontejneri smeča služili za odlaganje smeča". Ako napišem "U KOMUNISTIČKOJ JUGOSLAVIJI ljudi si nisu mogli priuštiti traperice, neke bolje satove, cipele koje nisu imale pačji kljun i slične luksuzne stvari, pa su moji roditelji kao i većina NAPAĆENOG PUKA bili prisiljeni nekoliko puta godišnje odlaziti do Trsta" ili "Čitava Jugoslavija je plakala i tugovala, ali bit će da je sve to bilo po naputku nekih stranih sila. Jer..." - što tu ironija nije i više nego očita??? Što ne vidiš da pišem o tome kako danas pljuju po Titu ljudi koji su nekad plakali za njime i ljudi koji su kasnije uništili državu u kojoj danas živimo...
Meni je ironija u tekstu očita, kao i 99,9 % ljudi koji su komentirali tekst na FB-u i forumima (najpozitivniji komentari su bili baš od onih koji gledaju na Tita sa velikim poštovanjem), a zašto tebi nije to je ipak isključivo TVOJ problem.
Na kraju krajeva, meni je ipak ovo tekst o mom djetinjstvu, a ne o politici. Politiku, komuniste, fašiste, partizane, ustaše, domobrane i švabe, prepuštam ljudima poput tebe...
A na to što si napisao da moji tekstovi "vrve od antikomunizma, antijugoslovenstva i sl." ću ti samo umjesto komentara napisati kako počinje priča "Oluja", jer sam u tih par rečenica napisao sve što mislim o tome:
"Odrasli smo uz rock, punk i novi val u državi sa šest republika. Slušali smo istu muziku. Odlazili smo na iste koncerte. Zajedno smo tulumarili. Nikad se nije postavljalo pitanje od kuda je tko i koje je tko nacionalnosti. Mi smo ostali isti, ali promijenio se svijet oko nas. Nisam odgojen da mrzim i jedino što još mogu je odgojiti svoje dijete na isti način."
Možda bi i ti trebao naučiti da ne mrziš... Ajd pozdrav

Anonimno kaže...

Nikada u zivotu nisam nikoga mrzio, niti to znam. Cak ni one koje bih sa pravom trebao.

Kada kazes da si se rodio i zivio "u MRACNO doba 'tzv. komunizma' " i da si zivio "pod Titovom cizmom", izvini ali to nije ironija - to je optuzba i TO je mrznja. Zato sam i reagovao, ali opet ponavljam: bez imalo mrznje. Ako je moj komentar ostavo na tebe takav utisak, zao mi je jer mi to nije bila namjera.

Ipak,u citavoj svojoj kontradiktornosti, napisao i dosta toga pozitivnoga, sto iskreno postujem. Ti si ociti primjer jedne izgubljene generacije kakvi smo svi (ukljucujem tu i sebe). Stari svijet su nam srusili ali obecani kapitalisticki "raj" nije dosao ili ce tek doci, ali po veoma visokoj cijeni i nece uopce biti "raj" kakvog su mnogi zamisljali. Sada ljudi ne znaju koga da okrive, lutaju i najcesce optuzuju stari sistem i drzavu (koji nisu bili bez gresaka, da se razumijemo). Mrtvom vuku je lako rep mjerit'.


Sa druge strane, sliku Davida Bowie-a koju si objavio cu ti uvijek zamjeriti. To JESTE asocijacija na kukasti kriz. No on je tada jos bio mlad i nezreo i htio je privuci paznju na sebe na sve nacine pa i one ekstremno negativne. Sa moje strane mu je sve oprosteno i zao mi je sto je otisao jer sam njegovu muziku volio (cak i onu Fa-Fa...:). Slusao sam muziku, ne tekst. I ja sam mu postavio "In Memoriam" video na YT i to prije tebe, ali bez slicnih mladalackih "gafova" - kao pop-ikoni nasega doba i velikom muzicaru, nista vise.

Znao sam da ces se zakaciti za Dzonija i njegovu fa- fa, ali to ima veze sa sexom, ne sa fasizmom. Dzoni i AZRA su nase domace legende koje postujem.

Imamo razlicite stavove Gorane, no to nije razlog za mrznju niti to trebas tako uzeti.

Ajd' pozdrav i tebi - i bez ljutnje!

Goran Polak kaže...

Taj video Bowie-a sam radio sa pet pjesama iz različitog vremenskog perioda i tražio sam neku, da tako kažem, neutralnu fotografiju na kojoj se ne vidi njegovo lice, jer mi je bilo bezveze kao podlogu staviti noviji portret budući da je jedna pjesma iz sedamdesetih, isto kao i staru sliku budući da su dvije pjesme iz devedestih. Eto zato sam odabrao tu sliku. Meni se ta slika sviđa sa neke art strane i nikada me nije asocirala na fašizam i kukasti križ (da me asocira na to sigurno je ne bi stavio), isto kao ni pjesma Fashion. Možeš biti siguran da ta pjesma ne bi bila takav svjetski hit da ljude imalo asocira na fašizam!?!
E vidiš, za razliku od tebe, ja da smatram nekoga za fašistu mu sigurno ne bi radio In Memoriam posvetu ni na blogu, ni na YT, bez obzira dal je on bio veliki muzičar ili ne. Znaš, možeš o meni imati mišljenje koje želiš, svejedno mi je, ali to što pišeš da propagiram fašizam i da sam fašist me fakat vrijeđa. I to sve na osnovu toga kako si ti protumačio jednu fotografiju. To mi je u najmanju ruku bezobrazno sa tvoje strane.

Kad sam napisao tekst o periodu moga života do Titove smrti, blog je još uvijek bio kao neka interna stvar zamišljena prvenstveno za ljude koji me znaju i koji savršeno razumiju moju zajebanciju. Nitko od nas nije ni antijugosloven, ali ni jugonostalgičar. Mi nikada nismo bili opterećeni fašizmom i komunizmom, a mislim da neću pogriješiti ako kažem da će 99,9 % nas danas reći da su imali lijepo djetinjstvo, te da o Titu, u kontekstu toga vremena od našeg rođenja pa do njegove smrti 1980-te, svi imamo pozitivno mišljenje. Mi smo bili (i ostali) generacija koja se nikada nije opterećivala partizanima i ustašama. Možeš ti to što ja pišem tumačiti kako želiš (to je tvoje osobno razmišljanje modulirano onim što se nalazi u tvojoj glavi, a ne mojoj) , ali da moji tekstovi kako kažeš "vrve od antikomunizma i antijugoslovenstva" je notorna glupost i mislim da je tvoje vrijeđanje, da ne upotrijebim ružniju riječ, nekulturno i bez osnove. A mislim da ni nisi čitao moje ostale tekstove, jer sam ako se ne varam komunizam spomenuo još u samo jednom tekstu (UTOPIJA - 2.DIO: PUNK TURNEJE U JUGOSLAVIJI 1983/87) u kojem sam napisao ovo:
"U intervjuima nakon koncerta je govorio kako su nakon njihovog dolaska iz Beča u Jugoslaviju, bili zatečeni i oduševljeni kako jedna komunistička zemlja izgleda prosperitetno. Čudio se kako su na ulicama bili dobri auti, kako su dućani bili puni zanimljivih stvari i kako ljudi ovdje dobro žive (kod nas se počelo kopati po kontejnerima tek onda kad nam je došao njihov kapitalizam i "balkanska demokracija")."
Baš sam to napisao antikomunistički i antijugoslavenski. Pravi sam fašista, jel?

Trenutno pišem tekst o osamdesetima, periodu od Titove smrti 1980-te pa do rata, koji će mi najvjerojatnije dosta onih koji glorificiraju osamdesete zamjeriti, pa ako ćeš pratiti blog možda će ti neke stvari o meni kad pročitaš taj tekst biti jasnije...

Nije da se ljutim, al preko toga da me se naziva fašistom fakat ne mogu preći samo tako...

Anonimno kaže...

Ja sam ti dao kredit za sve ono pozitivno sto si rekao i ne trebas se ispricavati niti se ponavljati. Napr. evo tvoje zadnje recenice koju potpuno podrzavam i u cemu se slazem sa tobom:
" ...kod nas se počelo kopati po kontejnerima tek onda kad nam je došao njihov kapitalizam i (balkanska) demokracija" - svaka cast na tome. Thumbs up!

Ipak, kao pripadnik "izgubljene generacije" (u ciji blog - podnaslov si potpuno pravilno stavio i ovaj tekst) malo lutas i izrekao si par stavova sa kojima se se nisam slozio, sto sam otvoreno rekao. Na to se nadodala i ta sporna slika Bowie-a (preko koje sam te i pronasao). Sve je to na mene ostavilo utisak takav kakav sam iznio. Kada bi proveo siroku anketu na FB povodom te slike (ali tako da ne budu samo tvoji prijatelji i bez unaprijed datih opcija za odgovor): Na sta vas ova slika asocira? - iznenadio bi se rezultatom. Zato nemoj samo mene da optuzujes.

Ti si kasnije pokusao da se pojasnis i na neki nacin opravdas. Ja mogu to da prihvatim ali do odredjene mjere i ne bas sasvim. Znas kako kazu : "Prvi utisak je najsnazniji". Tesko mogu da se oslobodim tog prvog utiska, iako vidim iz tvojih tekstova i ove konverzacije da u stvari nisi los momak i sigurno nisi fasista. Ne mozes biti, kad si napisao takvu racenicu o "kontejnerima" (kao i mnoge druge). Ja sam te u prvi mah jednostavno svrstao u "desnicu", a ona ne mora biti ekstremna. Prema tome, nisam te nazvao fasistom - to si ti tako shvatio.

Ipak, u svojim stavovima si prilicno kontroverzan i mutan: nisam ovo ali, nisam ni ono...E, pa ne mozes sjediti na dvije stolice, izvini. Ili si ovo ili si ono, obadvoje ne mozes biti istovremeno. Ne mozes reci "nisam fasista - ali NITI antifasita (pod njima valjda podrazumijevas "komuniste")? Ako NISI ANTIFASISTA, znaci da ih u najmanju ruku podrzavas. Da ti dam lekciju iz filozofije - dvije negacije znace AFIRMACIJU, decko. Vidis: ne mozes se zajebavati sa tako ozbiljnim stvarima, pazi sta pises.

Dobro, biti "neutralan", "demokrata" - moze. Ali sam si rekao sta na me donijela ta TZV. "demokracija" (zapadnog stila), kao sto donosi i dan danas mnogima po svijetu. To je jednostavno imperijalizam, kome je stalo samo do svojih interesa (odn. njihove najbogatije klase koja tamo vlada). Oni zele svjetsku vlast (tzv. " NWO " koji je Bush stariji javno objavio jos 80-tih), sto u sustini nije nista drugo nego fasizam, ovoga puta na planetarnom nivou. Oni uporno rade na tome, ali nisam siguran da ce u tome i uspjeti.

To sto zelis pisati o osamdestima, ne znam koliko je dobra ideja. Nista dobro se tada nije desavalo (ako izuzmemo kratki period vlasti pok. Ante Markovica). To su sve bile samo pripreme za rasturanje drzava na stoku Evrope (ukljucujuci tu i SFRJ) te sirenja NATO-a u tom pravcu, sto je oduvijek bio njihov strateski cilj i interes.

Da zavrsimo ovo: nisi fasista, nisi los momak ali cuvaj se politicarenja. Pisi o muzici, kulturi i sl. Poz. & peace...

Goran Polak kaže...

Slažem se u potpunosti da završimo sa ovim jer to zbilja nikuda ne vodi, budući da ti ljude dijeliš na fašiste i antifašiste, a ja na dobre i loše. Tebi je prva asocijacija na osamdesete Ante Markovič, a meni sto drugih stvari. Kad sam spomenuo da pišem tekst o osamdesetima sam mislio da ću pisati o tome koliko su se naši životi promijenili nakon Titove smrti, a ne da ću pisati o politici i političarima. Kako ti nije jasno da Stražarni lopov nije blog sa nekim skrivenim političkim simbolima i porukama.
Odgovor na tvoju zadnju "optužbu": Moj tekst o Titu završava sa zdravicom za Tita u Lapidariju. Na to se čovjek u komentaru nadovezao i napisao: "I tako svi zajedno pljackaju i antifasisti i fasisti svi su isti..." Naravno, mislio je na ustaše, četnike i partizane (sigurno nije mislio da su nacisti bili na šanku u Lapu). Na to sam mu ja napisao: "Nismo mi bili ni antifašisti, ni fašisti, a nismo se dijelili ni po nacionalnoj osnovi. Nisam tada čak ni znao tko je od nas hrvat, tko srbin, a tko musliman. Niti me to uopće zanimalo…". Ja mislim da je taj moj komentar i više nego jasan. Kao prvo, napisao sam MI, a ne JA, dakle ne pišem o nikakvim mojim osobnim stavovima o fašizmu ili antifašizmu, a kao drugo, naglasak je na tome da smo tada dijelili ljude na dobre i loše, a ne na to na kojoj su im djedovi bili strani u ratu. Kako si ti iz toga moga komentara isfurao teoriju o mojem stavu o fašizmu mi je fakat fascinantno. A naravno i ta teorija ti je opet u nekom negativnom kontekstu. Pa svakom na ovome svijetu je jasno (ili bi bar trebalo biti) što je fašizam i da samo bolesna osoba može podržavati tu ideologiju.
A što se tiče "sporne" fotografije Bowie-a, koju si opet iznova spomenuo. To nije promo fotografja. To je snimljeno na koncertu. Dakle Bowie se nije namještao za tu fotku. Plesao je na stageu i to je samo jedna od 100 fotografija koje su snimljene na tom koncertu. Fotograf je bio Andrew Kent, koji između ostaloga piše i političke tekstove, te definitivno nema nikakve veze sa fašizmom. Tvoja "sporna fotografja" mu je jedna od najpoznatijih, objavljena u knjigama, na njegovim službenim web stranicama i sl. Nigdje se u komentarima ne povezuje sa kukastim križem i fašizmom. Ne mogu ja znati na što sve nekoga može asocirati nešto što stavim na blog. Ako tebe ili nekoga asocira na to ja to mogu shvatiti, ali ne mogu shvatiti da su po tebi svi kojima se ta fotografija sviđa i koji u njoj ne vide isto što i ti fašisti...
Ne trebaju meni, dečko, tvoje lekcije iz filozofije, a bome ni "stolice" koje su postavili političari i svi oni koji nas uporno iznova vračaju u prošlost. a i moj savjet (a ne lekcija) tebi je da pokušaš, koliko je to u današnje vrijeme uopće moguće, barem malo izbaciti politiku iz glave.
I da konačno završimo ovo: nisi loš momak i u biti su nam u suštini stavovi isti. Slušaj muziku, odi na koji koncert ili predstavu, ponekad ugasi tv kad je dnevnik. I molim te ne uvlači me više u rasprave o politici. Potpuno se slažem sa tobom kada kažeš da to nije za mene.
Pozdrav i svako dobro.

Smrad kaže...

Mozes se postavit na trepavice al nece skuzit. Zalosno...

Anonimno kaže...

Ne mogu vjerovati kako lik nije skužio očiglednu zajebanciju i sprdanje s današnjim političkim mantrama a najbolje je ono kako su kontejneri za smeće služili za odlaganje smeća i čak ni nakon toga nije shvatio. Pa se uhvatio tog fašizma iako nigdje u svijetu više ne postoji nijedna fašistička vlast. Istina je da bi neke metode zapadnih imperijalista mogli nazvati fašističkima. Ali zaista je glupo prizivati fantomske fašiste kada nisu nikakav relevantan faktor čak ni u Italiji odakle potječe ta ideologija. Bowiea nisam nikad bio neki fan, moglo bi mu se svašta zamjeriti ali da je fašist mislim stvarno... no comment!!!

Anonimno kaže...

U Jugoslaviji je itekako bilo traperica. Barem u Zagrebu, tamo negde oko 1986-1988 u Vasavskoj sam kupio LeeCooper i Wrangler traperice. Nakon toga sam u Levis ducanu u Jurisicevoj kupio Levis 501. I to su bile sve domace, proizvedene po licenci, ali jednako kvalitetne kao originali. Traperice smo prodavali tada Rusma, Poljacima, Madjarima, itd. Inace sad Jugoslavija zivi u Njemackoj i Austriji. Drzava napreduje i razvija se, otvaraju se stalno nove firme i radna mjesta (neke lose propadaju), izvozi se u Kinu, Ameriku i nesvrstane i drugdje po svijetu. Ljudi se neprestano obrazuju. Momentalno je kriza. Nije bas onako dobro kako je bilo do 2008, ali ide nekako, tj. konjuktura opet raste. Hrvati, Srbi, Bosanci zive u slozi i pomazu si medjusobno. itd. Sjecamo se Tita i cudimo kako je od primitivnih balkanskih plemena, koja su zivjela u kamenom dobu, uopce uspio napraviti uredjenu, naprednu, modernu drzavu s ljudima koji su razvijali nove tehnologije i izvozili proizvode po cijelom svijetu i imali prvoklasnu kulturu i umjetnost (film, muzika,..).

Anonimno kaže...

Pročitam ovako lijep tekst i sjetim se divnih vremena tog Titovog režima....i onda se iživciram nakon komentara lika koji uopće ne shvaća šta si ti napisao....a kao nije glup nit nepismen?!
kakogod: za domovinu s Titom u srcu, naprijed! :)

Davor kaže...

Odličan vremeplov.
Način pisanja je vrlo jednostavan
Opisao si točno onako kako je i bilo bez odugovlačenja
Ovi šta te napadaju su Mrzitelji svega šta se ne uklapa sa njihovim neukim mozgom.
Fala ti na sjećanju i ovom Blogu. Nadam se da te neće pokolebati.
Veliki pozdrav iz najluđeg grada nasvitu

Anonimno kaže...

Bravo majstore. Bilo je baš tako.